Pred nama je blagdan Velike Gospe, dan svetkovine uznesenja Blažene Djevice Marije. Kao i svake godine na blagdan Velike Gospe tisuće vjernika pohodit će marijanska svetišta diljem zemlje pa tako i četiri najveća u Slavoniji – u Aljmašu, Dragotinu, Ilači i Šumanovcima, te svetište Marija Lurd u baranjskom Popovcu.
Svetište Gospe od Utočišta u Aljmašu
Svetište Gospe od Utočišta u Aljmašu je najznačajnije marijansko svetište u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, ali i u cijeloj Slavoniji. Smješteno je oko 25 kilometara istočno od Osijeka.
Svetište datira iz 1704. godine kada su Isusovci prenijeli Gospin kip u Aljmaš i tako ga spasili od kalvina. Već tada svetište su počeli pohoditi hodočasnici, koji su posjećivali tada jednostavnu crkvu, građenu od šiblja, omazanu blatom i pokrivenu trskom. Četiri godine nakon počela se graditi nova crkva koju je 1715. posvetio đakovački biskup Đuro Patačić.
1846. veliki požar progutao je crkvu s Gospinim kipom i aljmaške kuće. Spašena je samo kopija kipa, koja je prenesena kod izvora vode, u udolini udaljenoj oko kilometar od samog svetišta. Tamo je podignuta kapelica, oko koje su se nalazila stabla lipe, pa je mjesto nazvano „Gospa pod lipom“. 1847. započela ja gradnja nove, već treće crkve na tom mjestu. 1852. još nedovršenu crkvu posjetio je biskup Strossmayer, koji je 1857. svetištu darovao novi (današnji) Gospin kip, izrađen u Beču.
Tijekom Domovinskog rata crkva je srušena, a izgradnja nove počela je 2001. godine, izgradnja je trajala do 2007. godine.
Marijansko svetište Dragotin
Dragotin je mjesto sedam kilometara udaljeno od Đakova na čijem se ulazu s te strane, na uzvisini, nalazi Gospino svetište. U njegovom središtu drevna je crkva – najstarija Gospina crkva u istočnoj Hrvatskoj. U vrijeme Domovinskog rata Dragotin je bio jedino nezaposjednuto marijansko svetište u ratom zahvaćenom istoku Hrvatske.
Najstarija je Gospina crkva u Istočnoj Hrvatskoj, broji oko 700 godina. Prvi put se spominje 1332 godine i to kao središte dragotinske župe. Najvrjednija povijesna znamenitost u dragotinskoj Crkvi je slika Žalosne Gospe.
Godine 2015. završen je dvadesetogodišnji projekt obnove dragotinskog svetišta, kojom prilikom je obnovljena unutrašnjost crkve i uređen otvoreni prostor svetišta, s natkrivenim oltarom. Svake godine, već stoljećima, za Veliku Gospu u Dragotin hodočaste tisuće vjernika, neki zavjetno i pješice, u predvečerje velike marijanske svetkovine, na svetu misu i procesiju sa svijećama te iznošenje slike Žalosne Gospe, a drugi na sam blagdan Uznesenja BDM na nebo.
U novije vrijeme postavljen je u crkvu vrlo lijep kip Majke Božje s krunom na glavi i s djetetom Isusom u naručju. Taj se kip nalazi na glavnom oltaru i svraća posebnu pažnju Marijinih štovatelja koji hodočaste amo najviše na blagdan Velike Gospe.
Iz godine u godinu u ovo Marijansko svetište skuplja se sve više hodočasnika.
Svetište Gospe Ilačke – „Gospina Vodica“
Davne 1865. godine, točnije na nedjelju Glušnicu, Ilačanin Petar Lazanin dok je vodio blago na pašu opazio je da je put kojim prolazi mokar. Iste noći Đuka Ambrušević u snu je vidio Gospu sa bijelom krunom na glavi i djetetom na lijevoj ruci. Rekla mu je da je izvor njezin i neka se ogradi da se na njemu ne napaja stoka koja je pasla na obližnjim pašnjacima. Izvor je ograđen, a počeli su pristizati i prvi hodočasnici. Mjesto je prozvano “Gospina vodica”. Bio je to prvi izvor u svijetu koji je provreo nakon Lurda, a do danas nije presušio. Počele su se obavljati prve pobožnosti. Crkvene vlasti nisu odobravale pobožnosti kraj izvora kao ni hodočašćenja koja je tadašnji župnik vlč. Antun Matić izričito zabranio. Unatoč tome puk je u sve većem broju častio ovo mjesto te je postavljena Gospina slika kraj izvora. Ubrzo su se hodočasnicima počeli događati neobični događaji. Bolesnici koji su se prali u vodi ozdravljali su i to je sve samo dodatno privlačilo vjernike. Uskoro su Ilačani zamolili vlč. Antuna Matića da se zauzme kod biskupa za postavljanje Gospinog kipa kraj izvora, što je biskup Josip Juraj Strossmayer i odobrio 17. srpnja 1865. godine.
Za vrijeme Domovinskog rata (1991.-1998.) selo je bilo okupirano i uništeno. Sakralni objekti (župna crkva, dvorana i župni dvor) kao i samo Svetište bilo je oskvrnjeno i uništeno. Poslije Domovinskog rata kada je crkva uništena, obnovljena je župna crkva sv. Jakova, apostola, župni dvor, Gospina kapela, uređivan vanjski prostor svetišta i drugi brojni zahvati. S povratkom vjernika vratili su se i mnogi hodočasnici koji su godinama dolazili na Svetište Gospe Ilačke. Nakon pronalaska zvona s kapele na Svetištu sve se više medijski saznavalo za ovo Marijansko svetište.
Tijekom godine mnogo hodočasničkih skupina i pojedinaca dolazi na svetište. Svake godine 14. i 15. kolovoza veliki broj hodočasnika iz ovoga dijela Slavonije i Srijema dolazi hodočastiti Majci Božjoj Ilačkoj (oko 15 000 do 20 000 vjernika). 2015. godine svečano je proslavljen Jubilej 150. godina Ilačkog svetišta.
Svetište Majke dobre nade – Šumanovci
Svetište Majke dobre nade najstarije je svetište na području Vukovarsko-srijemske županije, a datira iz 14. st.
Na mjestu današnjeg svetišta alšanski grofovi izgradili su franjevački samostan, a za što su 1373. godine dobili i dopuštenje pape Grgura XI.
Franjevci su sagradili i crkvu sv. Marije koja se postupno razvija u proštenište. Godine 1376. papa Grgur XI. daje posebne oproste vjernicima koji hodočaste u Šumanovce.
Za vrijeme Turaka svetište je stradalo, no nakon njihove vladavine ponovo postaje mjesto hodočašća. Godine 1822. izgrađena je u Šumanovcima nova crkva u kojoj je izložen kip uznesenja Marijina.
Hodočasnici Gospe šumanovačke u njoj su pronašli “znak pouzdane nade i utjehe”. I danas je u velikom broju štuju tijekom cijele godine u raznim prigodama, a osobito na blagdane Velike i Male Gospe.
Svetište Marije Lurdske u Popovcu
Posljednjih je godina Svetište Marije Lurdske u Popovcu ponovno postalo okupljalište Marijinih štovatelja gdje dolaze hodočasnici iz svih dijelova Baranje pa i šire.
Svetište je izgrađeno za vrijeme 1. svjetskog rata, odnosno 150 godina od ukazanja Gospe u Lurdu kada se ukazala djevojci Bernardici.
Tijekom 1916. godine tadašnji župnik pozvao je vjernike na darivanje kako bisu kupili kip Lurdske Gospe, a sve u cilju povratka lokalnih momaka s bojišnica.
Zemljište na kojem je postavljen kip Marije Lurdske darovala je 1921. obitelj Šajdl, a nakon toga je sagrađena i špilja po uzoru na Lurd, uređeno je svetište i postavljen je križni put.
