Multinacionalna „Tradicija uzgoja lipicanaca“ upisana na UNESCO-ov Reprezentativan popis nematerijalne baštine čovječanstva

FOTO: CAVNA PRO

Na sjednici UNESCO-ovog Međuvladinog odbora za nematerijalnu kulturnu baštinu u četvrtak, 1. prosinca 2022. godine, u marokanskom gradu Rabatu na Reprezentativan popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva upisana je multinacionalno nominirana „Tradicije uzgoja lipicanaca (Lipizzan horse breeding traditions)“. 

Inicijativu za izradu multinacionalne nominacije pokrenula je 2017. godine Slovenija, a koordinirani rad na izradi nominacijskog obrasca tijekom 2018. i 2019. godine okončan je predajom multinacionalne nominacije u ožujku 2020. godine. Uz Sloveniju i Hrvatsku pridružene su i Austrija, Mađarska, Italija, Rumunjska, Slovačka i Bosna i Hercegovina.

Zajednička nominacija usmjerena je na zajedničko naslijeđe Europe, dok države sudionice predstavljaju raspon kulturnih običaja i socijalne važnosti koji su ujedinjeni u lipicansku pasminu. Nominacija demonstrira postojanje i važnost elemenata nematerijalne baštine kroz know-how, postupke i vještine vezane za uzgoj lipicanskih konja, ali i putem socijalnih i kulturnih izričaja koje su dio narodnih običaja. Nominacija ističe važnost državnih ergela, privatnih uzgajivača i lokalnih zajednica koje su usko povezane za lipicansku pasminu, a istovremeno se naglašava važnost očuvanja ove baštine u budućnosti s kulturnog stajališta.

Na našem području lipicanci su uzgajani  već oko 1800. godine u ergeli grofa Andrije Jankovića u Terezovcu (današnjem Suhopolju) kod Virovitice. Danas su na hrvatskom uzgojnom području, lipicanci najviše zastupljeni u Slavoniji, Baranji i Srijemu.

Uzgoj lipicanaca u Hrvatskoj provodi se u dva oblika: uzgoj u državnim ergelama i zemaljski uzgoj u seoskim gospodarstvima. Između oba načina postoji uska povezanost koja se razvija od 19. stoljeća, a posebno je naglašena od 20-tih godina 20. stoljeća kada su osnovane i prve konjogojske udruge  na području Slavonije. Osobitost hrvatskog uzgoja lipicanaca je u tome što su lipicanci postali dijelom narodnog uzgoja i tradicijske kulture.

 Početak izgradnje lipicanske pasmine je 1580. godina u ergeli Lipica, a kasnije se širila na prostoru država bivše Austro-ugarske monarhije. U istim državama nastajale su državne i privatne ergele te privatni nacionalni uzgoji.

Lipicanac je rezultat dugotrajne, stroge i sustavne selekcije zbog čega je postao jedna od najpoznatijih svjetskih pasmina. Lipicanska pasmina se uzgaja se u „zatvorenoj“ matičnoj knjizi. U Hrvatskoj se lipicanac uzgaja od 1800. godine kada grof Andrija Janković dovodi prve lipicance u Terezovac (Cabuna). Uzgoj dug tri stoljeća rezultirao je da je lipicanac postao dio tradicije, folklora i načina življenja, posebice u Slavoniji. Hrvatski uzgoj lipicanaca je najveći u Svijetu i broji 2244 grla, a jedini je nacionalni uzgoj koji sadrži lipicance dva tipa (dva uzgojna cilja), „zaprežni“ u Đakovu i privatnom uzgoju i „klasični“ u Lipiku, koje kao takve treba u budućnosti sačuvati dobro osmišljenom i vjerodostojno vođenom jedinstvenom nacionalnom uzgojnom strategijom.

Tradicije uzgoja lipicanaca u Slavoniji, Baranji i Srijemu u ožujku 2017. godine upisane su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.