Neki su u Slavoniju stigli s koferom u ruci, drugi sa zapregom i pokojim volom, treći vlakom, ali gotovo svi s istom nadom – da će na ravnici pronaći ono što im njihov kameniti kraj nije mogao pružiti. Nakon Prvog svjetskog rata mnoge ličke obitelji krenule su prema plodnijim krajevima, noseći sa sobom svoj govor, običaje, upornost i ljubav prema zemlji. S vremenom su pustile korijenje, a njihovi potomci postali su nerazdvojni dio slavonskog identiteta.
Upravo njima, takozvanim došljama, posvećene su 61. Vinkovačke jeseni, koje će pod temom „Vlak slavonske ravnice“ ispričati priče ljudi koji su u Slavoniju stigli iz različitih krajeva, prihvatili je kao svoj dom, a šokačke običaje i tradiciju kao način života.
Među njima je i Vlado Smolčić, Vinkovčanima poznatiji kao Prsan – konjogojac ličkih korijena, ali ponosne slavonske duše. Njegova obiteljska priča počinje nakon Prvog svjetskog rata, kada su djed i baka s očeve strane iz Like krenuli prema slavonskoj ravnici. Ono što je tada bila potraga za boljim životom, danas traje gotovo cijelo stoljeće, ispisano topotom konjskih kopita, mirisom ravnice i ljubavlju prema tradiciji koju Prsan neumorno čuva.
„Podrijetlom s očeve strane sam Ličanin, a mama je ortodoksna Šokica. Roditelji moga oca došli su nakon Prvog svjetskog rata. Otac je rođen u Andrijaševcima, kasnije je upoznao mamu Šokicu s kojom se oženio i nastavio život pravog ortodoksnog Šokca. Ličani su ljudi koji su brzo prihvatili Šokadiju i Šokce. Tako je i moj otac zavolio Slavoniju i Šokadiju više nego Liku u kojoj nikad nije ni bio“, kaže Prsan.
Veliku ulogu u očuvanju šokačke tradicije imala je njegova majka, koja je poznavala običaje i nošnje. U obitelji Smolčić njegovalo se sve ono što su baka i djed zatekli po dolasku u Slavoniju. Koliko je tradicija bila važna u njihovu domu, najbolje pokazuje podatak da je Prsan dio Vinkovačkih jeseni još od 1973. godine.
„Vinkovačke jeseni uzeli smo kao jedno najveće blago Slavonije i Vinkovaca. Od svoje osme godine pa sve do danas sudjelujem kao jahač ili kao vozač zaprega. Posljednjih godina sudjelujem i u svečanom otvorenju“, ističe.
Mnogi Ličani u Slavoniju su stigli trbuhom za kruhom. Na plodnu ravnicu doveli su ih neimaština i glad, prisjeća se Prsan priča koje je slušao od starijih.
„Oni su čuli da će u Slavoniji bar imati nešto za pojesti“, kaže te dodaje kako su doseljenici često imali više djece nego slavonske obitelji, koje su uglavnom imale po jedno dijete.
„Dolazili su pojedinačno, na volovima, a poslije vlakovima. Nije život Šokcima bio lagan, ali moglo se živjeti. Kada su došljaci vidjeli da se može puno lakše i brže doći do hrane, do posla i do izgradnje nekakvog doma, došli su i ostali“, govori Prsan.
Prema njegovim riječima, Ličani koji su doselili nakon Drugog svjetskog rata uglavnom još njeguju ličke običaje, dok su se oni koji su stigli ranije gotovo potpuno stopili sa slavonskim načinom života. Za njegova oca postojala je samo Slavonija, dok je stric više držao do ličkih korijena i redovito posjećivao Dabar, mjesto iz kojeg potječu Smolčići.
„Samo je prezime ličko, ali Šokadija je moja. Oduvijek sam ju živio“, ističe.
Konji su obilježili život njegova oca, a potom i njegov. Iako je mehanizacija odavno zamijenila konjske zaprege u polju, Smolčići su ih zadržali punih 60 godina. Ljubav prema konjima, kaže Prsan, usađena mu je još u djetinjstvu.
„Ljubav prema konjima usađena mi je od oca koji je radio s konjima. Zavolio sam ih kao dječak, pojavljivao se na Jesenima s njima. Kada dođe taj kolovoz, rujan, onda je srce veliko jer stižu Jeseni. Tu je tada prikazana ljepota Slavonije, Šokadije, ljepota svih onih koji su došli iz Like, Dalmacije, Bosne. Ali mi smo tu, zavoljeli smo to. Šokačku nošnju nose uglavnom ljudi koji su podrijetlom iz drugih krajeva, a ne iz Slavonije“, kaže.
Na kraju, cijela njegova životna priča, od ličkih korijena do slavonskog identiteta, stane u jednu kratku rečenicu.
„Slavonija, Vinkovci – to je moje“, zaključuje Prsan.
Jer korijeni mogu biti lički, ali dom je ondje gdje je srce. A njegovo već odavno kuca pod slavonskim nebom.
