Svjetski dan močvarnih staništa obilježava se 2. veljače od 1971. godine s ciljem edukacije i podizanja svijesti javnosti o važnosti i potrebi očuvanja prirodnih, ali i umjetnih močvarnih područja
Močvarna staništa su najugroženiji ekološki sustavi kako zbog onečišćenja, tako i zbog isušivanja i prekomjernog iskorištavanja njihovih resursa. Prije svega, močvare su područja visoke bioraznolikosti vrijedna zbog brojnih ugroženih vrsta koje na njima obitavaju te kao područja važna za ishranu migratornih vrsta ptica.
Pružaju utočište brojnim biljnim i životinjskim vrstama, od malih, neuglednih ili ponekad neželjenih bića poput komaraca, pa do brojnih ptica, riba, školjaka, drveća i drugih biljaka važnih u biološkom, ali i gospodarskom smislu.
U tom svom bogatstvu i raznolikosti živog svijeta predstavljaju izrazito produktivan i dinamičan ekosustav, značajan ljudima ne samo zbog svojih živih komponenti, već i zbog organskog materijala poput humusa ili treseta koji se u njima stvara, a nama služi kao gorivo i vrlo plodan supstrat.
Močvarna područja su čuvari pitke vode jer pohranjuju najveći dio slatke vode na Zemlji koju ujedno i pročišćavaju, a osim toga su i prirodni prijelaz između trajnih vodenih površina i različitih kopnenih staništa te kao takve prirodne, a ponegdje i umjetno stvorene retencije, mogu prihvatiti velike količine vode, spriječiti poplave ljudskih naselja te obraniti gradove i sela od visokih vodostaja.
Nažalost, u proteklih 50 godina više od 30% svjetskih močvarnih staništa uništeno je ljudskim djelovanjem, no možemo reći kako je njihov značaj ipak prepoznat te se ulažu sve veći napori s ciljem obnove isušenih i uništenih močvarnih staništa.
Edukacija je važan dio ovog procesa pa je i obilježavanje Svjetskog dana močvarnih staništa izvrsna prilika za podizanje svijesti o njihovim vrijednostima.
U Hrvatskoj je zabilježeno gotovo 3900 lokaliteta koji se mogu izdvojiti kao cjelovito močvarno područje i 11 velikih močvarnih kompleksa ukupne površine veće od 800.000 ha te niz manjih močvarnih cjelina.
Veliki močvarni kompleksi uglavnom su smješteni u poplavnim nizinama velikih rijeka, a 5 područja imaju međunarodni značaj – Kopački rit, Lonjsko i Mokro polje, donji tok Neretve, ribnjaci Crna mlaka i Vransko jezero kod Biograda.
U Hrvatskoj se putem Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije provode brojni projekti i inicijative kojima je cilj obnova prirodnih močvarnih staništa, a uključuju uklanjanje vodenih barijera i povezivanje prirodnih tokova rijeka, osiguravanje prirodnog plavljenja isušenih aluvijalnih nizina s travnjacima i šumama te obnovu cretnih i travnjačkih močvarnih staništa.
