U intervjuu za naš portal, Ljubomir Kerekeš otkriva neke od najdubljih uvjerenja koja ga vode kroz život i karijeru: zašto glumu ne doživljava kao profesiju, već kao igru i životnu potrebu, zašto mu je čovjek važniji od uloge te kako vidi pravu životnu istinu na marginama društva. Također, iskreno govori o izazovima glumačkog poziva, uspjesima Kerekesh teatra, planovima za budućnost i mogućem oproštaju od kazališta uz ulogu Kralja Leara
Dva velika jubileja i skromnost velikog glumca
Ljubomir Kerekeš ove godine obilježava čak dva značajna jubileja – 45 godina posvećenosti glumačkom pozivu i 11 godina postojanja Kerekesh teatra, kazališta koje je postalo sinonim za autentičnu umjetnost. Iako iza sebe ima impozantnu karijeru i jedini je hrvatski glumac koji je rasprodao Veliku dvoranu Lisinskog, no Kerekeš se i dalje ne doživljava kao „glumac“ u klasičnom smislu. Za njega je gluma igra, strast i životna potreba – način izražavanja, ali i put prema srcu i istini.
U intervjuu za naš portal, Ljubomir Kerekeš otkriva neke od najdubljih uvjerenja koja ga vode kroz život i karijeru: zašto glumu ne doživljava kao profesiju, već kao igru i životnu potrebu, zašto mu je čovjek važniji od uloge te kako vidi pravu životnu istinu na marginama društva. Također, iskreno govori o izazovima glumačkog poziva, uspjesima Kerekesh teatra, planovima za budućnost i mogućem oproštaju od kazališta uz ulogu Kralja Leara.
Govoreći o svojim počecima, Kerekeš otkriva kako u sebi i dalje osjeća dijete koje se voli igrati. Ta iskonska potreba za igrom ono je što ga nosi kroz desetljeća karijere. Umjetnost, smatra, ne leži u aplauzu, već u dodiru s nečijom dušom. Inspiraciju pronalazi u ljudskosti – toj često zanemarenoj komponenti koja nadilazi sve profesije. Čovjek je za njega uvijek važniji od uloge. „Sve ostalo je nadomjestak“, kaže iskreno.
130 premijera od kojih 91 glavna uloga
Ne krije da su postojali izazovni trenuci, osobito kada se suočavao s velikim ulogama poput Raskoljnikova ili starog Glembaya. Ipak, nikad nije ozbiljno razmišljao o odustajanju.
S godinama je došla i ležernost, ali nikada površnost. Svaku od svojih 130 premijera – od kojih je čak 91 bila glavna uloga – doživio je kao novu priliku za učenje i povezivanje s publikom.
Govoreći o današnjim izazovima hrvatske kazališne i filmske scene, Kerekeš upozorava na moćne lobije i okrutnost profesije. Smatra da glumac u svakom trenutku mora imati vlastiti stav i biti dosljedan sebi.
Mladim kolegama poručuje da vjeruju sebi i svom unutarnjem osjećaju, jer se bez unutarnje čvrstoće lako izgubiš u ovoj, kako kaže, okrutnoj profesiji u kojoj možeš u jednom trenutku biti „netko“, a u sljedećem – zaboravljen.
Kerekesh teatar: Smijeh kao misija
Njegov Kerekesh teatar, koji danas zapošljava 9 stalnih i 6 dodatnih ljudi kroz Scenoteku, utemeljen je na smijehu i komediji.
Glumac je napisao 18 tekstova i 20 režija.
Predstava „Skupština“, koja je poslužila kao temelj za filmski hit Marginalci, igrala se nevjerojatnih 305 puta.
U intervjuu otkriva kako na jesen izlazi njegova nova premijera “Penzići luduju”.
“Želja mi je da nakon filmova „Ufuraj se i pukni” i „Marginalaca” koji su bili film godine napravim i treći film „Pokopaj me nježno” isti će biti i naziv filma, komedija o grobarima. Mi jako dobro znamo da je to deficitarno zanimanje, vjerujem da će pobuditi interes publike jer se radi o malom, poštenom čovjeku.”, rekao je glumac.
Dimnjačar – najizvođenija predstava svih vremena
Posebno mjesto u Kerekešovom srcu zauzima predstava „Dimnjačar“. Nakon više od tri desetljeća izvođenja i 1400 izvedbi, „Dimnjačar“ je službeno priznat kao najizvođenija predstava u povijesti hrvatskog kazališta.
Povodom 1400 izvedi Dimnjačara na jesen će se u zagrebačkoj Scenoteci održati šest dana Dimnjačara.
Kerekeš priznaje da ga ni danas ta uloga ne umara: „Nikad mi ništa ne dosadi. Uvijek mogu iznenaditi samog sebe. Smijeh nije u onome što kažeš, nego u tome kako stojiš iza toga – gestom, izričajem, glumačkim oružjem.“
Na pitanje koja je tajna dugovječnosti ove predstave glumac kaže: “Ima nešto u samom sadržaju, ima nešto i u toj glumi, u šarmu. Taj šarm i duhovitost zrači iz tog dimnjačara, ima tu od svega pomalo. Prije svega to da ljudima treba zabave, ljudima treba smijeha. Smijeh je lijek.”
Suradnja s Gradskim kazalištem Beli Manastir
Suradnja između Kerekesh teatra i Gradskog kazališta Beli Manastir traje više od petnaest godina, a publika i danas pamti njegovo prvo gostovanje s „Dimnjačarom“ iz 2009. godine. „Dvorana je tada bila rasprodana do posljednjeg mjesta, a takve uspomene žive. Danas smo opet ovdje i to mi puno znači“, kaže s osmijehom. Vjeruje da će ta suradnja u budućnosti biti još plodonosnija, jer publika zna prepoznati iskrenost i kvalitetu.
„Bilo koja predstava našeg teatra da dođe ovdje – ono što znam je da će ljudi otići zadovoljni. Cijenim ljude koji se bore za svoju sredinu, posebno u domeni kazališne kulture. Takvi ljudi čine razliku – pokreću, donose, stvaraju.“, dodao je glumac.
Oproštajna uloga uz Kralja Leara
Iako razmišlja o penziji, glumac još ne zatvara vrata kazališta. Planira još jednu, možda i oproštajnu ulogu – onu Kralja Leara. Ako se to ostvari, kaže, onda neka „penzija slobodno dođe“.
No, jasno je da će njegova prisutnost, bilo na sceni ili izvan nje, ostati duboko urezana u hrvatsku kulturu.
Za Ljubomira Kerekeša kazalište nije mjesto iluzije, nego prostor istine. Njegov glas dolazi iz naroda, njegovo lice pripada običnom čovjeku, a njegova umjetnost dolazi iz ljudskosti.
